Došavši na studij u Rijeku , Eugen je u samom pocetku pokazao svoj osobni stav, želju, opredjeljenje; težnju ka odredenom likovnom – vanlikovnom nazoru. A taj zor spada u obzorje obicno zvano iracionalno, podsvjesno, nadrealno…a u obrascu likovnog izraza nalikuje naivnom. Osjetljivo doba prvih godina studiranja (primanja mnoštva informacija) dokazao je iskrenost i izvornost svojih nagnuca. Osobenjacima i svojeglavcima obicno smeta formalni obrazovni program likovnjackih predmeta umjetnickih visokih škola. Neki program uopce ne usvoje, a neki samo djelomicno. Eugen, cini se u pravoj mjeri, uspjeva spajati svoju fikciju na vlastitost svjetonazora, formalni program slikarstva, te svjest, iskustvo o konacnici, rezultatu, a to je posebnost osobitost neceg složenog kao što je likovnost – likovni prostor – likovni jezik. Unutar likovnog koristi dva globalno suprotna načina: jake tonske svjetlo – tamne kontraste i jake bojane ( komplementarne ) kontraste; jaka je vizualna dinamika. Suprotno po organizaciji elemenata čista je statičnost, ravnoteža ostvarena simetrijom. A opet , po količini i vrsti likovnih elemenata ( ton, boja, crta, modelacija ) slike su složene I kompleksne. Nadam se da Eugen neće prerano, poput većine likovnjaka pasti u obrazac, uzorak iznenađenih, usvojenih načina slikarskog izraza. Puno je teže biti otvoren; tražiti znači otkrivati – postavljati sebi pitanja. Marijan Pongrac, prof. ( za izložbu u Brodu pod nazivom “Proces” ) Veoma plodan autor kakav je Eugen Varzić u svojim uljima na drvu s prepoznatljivim vedutama karakterističnih spomenika gradova koje pobliže znade, kompozicijom i planiranim postavljanjem likova, zalazi u osobito izražajnu metafiziku prostora i boje. Kad ne bi postojala serija velikih prekometarskih formata s prevladavajućom figurom, leonardesknih, rafaelskih I nazarenskih fokusiranja, moglo bi se već govoriti o definiranim I zaokruženim cjelinama, o opusu poodmaklom, a ne iz autorovih godina apsolviranja studija likovne kulture na Pedagoškoj akademiji u Rijeci. Okolnost koja potvrđuje kako Eugen još istražuje, pozitivna je i radi njegova konstantnog stvaranja, slijeda koji uz veliki broj djela za slikara njegove dobi, rezultira zasebnim serijama kompozicija čiji je umjetnički izričaj osobit u metafizici prostora I boja srednjih formata. Dok serije skica za veće dimenzionirane scenografije, pod zajedničkim izrazitim popartovskim značajkama, kao i drugi radovi, u ovom predsavljanju neće biti izloženi, oni ipak svjedoče kako djelovanje našeg Eugena može još prirediti neslućene izlete, radi razlike bogatstva i interesa u svojim uljima, gdje se prepliću osim stripovskog, razna druga iskustva. Umjetniku je poznat kulturni ambijent slavonske ravnice. Njezina melankolija čitljiva je u prostornosti što fragmentirano priziva u sjećanje međuratne Padske škole I atmosfere. U tom smislu naznačuje se metafizičnost i dubina izričaja tih njegovih djela kojima se predstavlja Brodu. No, osim Slavonskog Broda i panonske prostornosti, likovi s naših slika mogu se također vezati uz bitan slavonski spomenik u umjetnikovom rodnom Đakovu. Posredno ili izravno , Seitzovi i radovi drugih sljedbenika njemačkih nazarenaca, pored caravaggiovskih ambijenata, a možda manje izravni visokorenesansni slikari, mogli su pobuditit Varzićev interes izazvavši reakciju u prepoznatljivom istraživanju. U takvim cjelinama nadrealističkog nagnuća, tekstura i morfologija pastoznog namaza ili lazure izloženih radova svjedoči o brizi i osjećaju za detalj i fakturu. Proces stvaranja čitljiv u djelima kojima se slikar predstavlja publici u svom gradu, sredini iz koje je krenuo na put što je veoma aktivno odlučio slijediti, samo je epizoda, ali vrlo značajna. Ona spada u vrijeme njegova definiranja vlastitih stvaralačkih htijenja, pored još sveg traženja, studiranja, istraživanja, sve do trenutka kada će proces njegove ekspresije iz sadašnjih kontura postupno dobivati željenu dimentiju. To dakako ne umanjuje vrijednost ovdje izloženih djela, radova nastalih u procesu ključnom za svakog umjetnika. U spomenutom učestalom nastojanju s razlogom očekujemo nova iznenađenja i izložbe. U Poreču, 15. prosinca 1997. godine Marino Baldini “Nemiri našeg vremena” …čini se da nam te slike žele otkriti svijet brzine, tehnologije, nebodera, automobila, stalne žurbe koja karakterizira naše vrijeme. …budući da se slikar bavi I fotografijom on ih često uklapa u svoje slike I redefinira ih bojom, dobivajući tako čudne efekte.Neka od njegovih ostvarenja su instalacije, jer osim fotografijom slike su obogaćene I skulpturom (reljefom) koja je instalirana u okvir slika.Dvije minijaturne slike pružaju pogled u njihovu unutrašnjost, kroz male otvore moguće je vidjeti obrise Pape I poznatog pjevača.Svjestan promjena u svijetu slikarstva, ali I onih u svakodnevnom životu, Varzić sukobljava stare slike I njihove slikare s današnjom situacijom.U centru slike možemo se diviti portretu žene koja predstavlja Giocondu, ali iza njezinih ramena primjećujemo gusti gradski promet među neboderima.Na drugoj slici prepoznajemo infanktinju Velzqueza, odnosno njenu fotografiju uklopljenu na originalan način u sliku. Među slikama prisutan je I portret Picassa , umjetnika koji je označio slikarstvo našeg stoljeća, iza čijeg lika se, na crvenoj podlozi nalazi bik koji pada na zenlju, na smrt pogođen u borbi. Eugen Varzić borio se u ratu kao dragovoljac, a to grozno iskustvo duboko je uticalo na njegovu misao.Sjećanje na to vrijeme sigurno je slika koja predstavlja neke vojnike, pilote, u pozadini, na pustom nebu naziru se obrisi aviona.Slika koja asocira na posljednju večeru uklapa se svojom simbolikom u ovaj ciklus. Sve to predstavlja svijet vršnjaka umjetnika I cijele generacije Coca-Cole (limenke koristi za sliku), vrijeme tehnologija, neprestanih ratova. Nije pogrešno tvrditit da umjetnik slika svoje misli onako kako se one pojavljuju, kako se pojavljuju u svijetu koji ga okružuje, koji okružuje sve nas. Tatjana Arambašić Slišković Zvučan kolorizam nadogradnje estetike Porečkog Slavonca, može i obratno, Eugena Varzića upoznasmo nekojim djelima na skupnim izložbama po Istri.Moćno se otkrivao zanimljivim uradcima, da bi smostalnom prezentacijom u palači “Zuccato” definitivno potvrdio suvisla iznenađenja svježine izgradnje profiliranosti I dojmljivosti. Kombiniranom tehnikom kolažiranja doslikanih I nadslikanih fotokopija veduta, automobila I likova nadogradio je pastozne premaze većih bojanih ploha.U njih često ispremješa bareljefne bijele glave neutralnih odrednica I tipičan popartistički rekvitizarij.Umjetnik tako komunicira unutar vizualne višedimenzijske faktografije ipak čvrsto jedinstvenih ansambala.Njima nameće amerikanizirajuće reference kulturnr I subkulturne dokumentaristike, iako znade uklopiti I ličnosti Picassa, Velazqueza ili Murtića.Sav taj organizirani panoptikum formiran je I pregradama na samoj determiniranoj formi slike, koje su rasipno I pompezno opisane engleskim nazivljem (Naked&Famous, The bull is dead itd.) Rezultat svega toga normalno I snažno funkcionira, autorski zanimljivo, a lišeno prezasićenosti eventualne nasađene kombinatorike. U uspjelim radovima naglašen je ritam I asimetrija oleatskih naslaga s diskretno projiciranim crtežom iluzionistički oprostorenim trodimenzijskim naglascima, koji spontano izviru I utiču u dvodimenzijski prikaz paralelnih stvarnosti.Te slikane tvorbe su vješto zaokupljene aranžiranim izazovom zvučnog kolorizma osebujnog osjećanja gotovo taktilne estetike. U otuđenom svijet, autističkom I nezadovoljnom izložba mladog stvaraoca zrači optimizmom, voljom I dinamizmom uzleta.Mladošću pred kojom je budućnost.Fascinira I ponese gledatelja neagresivnom logikom međuigre iluzije I aluzije maštovito recikliranih nasada popartizma jedne druge I drugačije generacije I poruke, presađenog trenutka koji je odmakao.Je li riječ o hommageu ili evokaciji ugođaja jednog bitnoga pravca? Varzić bilježi, dokumentira, ponekad se I ironično ludira, ipak bježeći od naracija I fabulacija.Tako uspješno korespondira I s proturiječnostima unutar kojih se koprcamo I djelujemo.Intelektualiziran je I refleksivan, a ironijom se distancira, ograđuje od vlastite smionosti.Možda njome izgrađuje odstupnicu neutralnu I neobavezujući, ukoliko je to uopće moguće.Uspjela izložba mladog slikara koji se apsolutnom autohtonoću poigrava silnicama fluida vremena izigravajući trendovska angažiranja I prožimanja. Branko Mrkušić Memento mundi 1 9 7 2 - 2 0 0 2 Nije oholo niti je bahato označiti tri puna decenija udisanja, opipavanja, osluškivanja, kušanja i gledanja te čarobne misterije od života. Varzić to čini sa ćutilnošću i zahvalnošću. Gotovo pokorno i gotovo pobožno. Od vajkada. Od kada pamti. Zato je ova izložba postala izložbom sjećanja i osjećanja. Ona je istovremena i objedinjujuća. Temoralna i atemporalna. Anakrona i aticipativna, sa timbrom nepobitno vremena ovog. Ona je memento mundi. I memento mori. I Augustinovo “sjećanje na zaborav”. Figurativac i narativac popartističke provenijencije danas je poeta metafizičkog i simboličkog u slikarstvu memorije. Umješan je korisnik povijesnih citata u povijesnom i ambijentalnom kontekstu kojega mu je izazovno i izravno pružio Poreč. Kao poriv i potvrdu. Svojim “prastarim urbanizmom...sve do stvarnosti koja nas opsjeda svakog trenutka naše urbane egzistencije”. / Jerica Ziherl u katalogu slikarske kolonije Riviera, Poreč 2000./. Dakle, porečka gradska ikonografija i povijesna scenografija sa Varzićevim replikama elemenata po repetitivnom, nijemom scenariju statičnosti kičma su izložbe. U tom kompleksnom i višestruko gradivnom slikarsko - kiparskom asamblažu vidan je i cilj autora. On se donekle prikriva u simbiozi prošlih, ovih i novih vremena no u konačnici stremi ka pomirenju i možebitnoj harmoniji. U toj “sretnoj i spretnoj sprezi etike i estetike” /Branko Mrkušić,”Glas Istre” 2001./ Varzić prati svoj unutarnji ritam ali i povijesne otkucaje grada. Oslobađa svoju invenciju hraneći se urbanim inventarom iz lapidarija, antičkim ispisima pozdrava i molitvi, fragmentima profane i sakralne arhitekture u prolazu, heraldičkim znakovima i simbolima poznatih i nestalih porečkih građanskih obitelji. Kombinira tehniku plitkog ili visokog reljefa kojega aplicira kao vertikalni i horizontalni, istovjetno ponavljani otisak i trag ljudskog ili animalnog prisustva na / prije i poslije / oslikanom platnu. Kao statičan i simetričan, svejedno uzbudljiv, nosiv niz - friz u stabilnoj kompozicionoj shemi. Od sočnog, “barokno” zgusnutog koloriste Varzić prelazi na smirenu paletu, tonski ju elaborira valerima koji suptilno prelaze u meku bjelinu neboje. S namjerom autorskog stišavanja i podređenja /o/poruci koja govori u prilog odgovornosti i savjesti civiliziranog bića, zalaže se za tradiciju koja pamti i ne briše, priklanjajući se u konačnici memoriji koja poštuje kontinuitet. Proces multiplikacije koristi kao igru s jedne ali i kao suodnos svjesnog i podsvjesnog s druge strane. Kao otsustvo i nazočnost. Kao biti i ne biti u trajanju vremena i prostora. Ali istovremeno i kao element komunikacije koja mu vitalistički i optimistički treba poput kruha. Budući je u suštini otvoren i srdačan, agilan i angažiran kreator i promotor koji u oba slučaja treba jeku kao odjek. A kao hvatač znakova prošlosti, svakako senzibilitetom ovoga vremena, dodirnuo je slikarsko nadahnuće i kredibilitet visokog zanatskog umijeća. Za ovu mladenački okruglu prigodu više nego dostatno. Sve uz istovremen bodar i dobar polet nesebičnog porečkog Street Artovca. Gorka Ostojić Cvajner TrashArt Nakon odlične, suptilne i duhovite intervencije u prostoru, njegovom Venecijom u Poreču za prošlogodišnjeg Stret Arta, nakon samostalne izložbe u Multimedijalnom centru LUKA u Puli i nakon dubokog, autorskog, organizacijskog i koordinacijskog uranjanja u vrlo zahtjevan, različitošću i brojnošću programa poput šipka programima napučenog ovogodišnjeg uličnog festivala, gotovo je nezamislivo bilo odrediti moguću likovnu putanju Eugena Varzića. Mogli smo biti povedeni i zavedeni, iz rakursa ove izložbe, njegovim dosadašnjim uravnoteženim, smirenim slikarstvom koje patinom vremena tematizira i problematizira suodnose i srazove između sadašnjosti i prošlosti. Sa emocijom i lucidnošću budnog posmatrača, tihog kronologa povijesnih mijena, sabirača tragova i povijesnih fragmenata u novu cjelovitost. U sliku koju stigmatizira radoznalost mladog intelektualca, prizor koji nostalgično pamti i suptilno podsjeća na zaborav. Te slike scenično rađene, integrirane sa plitkim ili visokim reljefima, elementima arhitekture, grbova i spomeničkih natpisa, mogli su ga povesti u daljnju istraživalačku avanturu problematiziranja slike kao zida, slike kao suvremeno - povijesne freske, autentične i aktualne slike - skulpture. No, uzbibanost Street Arta, slikareva potpuna angažiranost, odnosno duboka posveta šarmu, lucidnosti, duhovitosti, otvorenosti, kontaktibilnosti, otkačenosti, uličnosti jednom rječju, nije mogla ostati bez odjeka. A povod je krajnje banalan! Naime, ljetnja žega i žeđ rezultirali su osobnom potrošnjom i usputnom “autorskom” proizvodnjom osobnog otpada. U velikim količinama u vidu ispražnjenih plastičnih boca Cole. Njihova imponentna, prozirna i laka forma postala je strukturom za skulpturu, odnosno primarnim gradivnim elementom za arhitekturu reljefa. Praznost i prozirnost plastične boce negirana je, očvrsnuta i “poružnjena” crnim mat namazom. Time je napravljen odmak od “lijepog”, oku ugodnog predmeta svakodnevlja. Tim činom autor otkriva, podcrtava i problematizira etiku i estetiku ružnog, nepotrebnog, suvišnog, zastrašujuće neuništivog. Daljnjim procesom gradivnog adiranja on osnovnim elementom ružnog tvori novu strukturu, skulpturu ili reljef koji se novom ulogom umjetničkog predmeta opiru ulančanosti u civilizacijski sistem ovisnosti, odnosno neobranjivosti od autoproizvodnje i kolektivne proizvodnje smeća. A od smeća napraviti umjetnost bio je uzbudljiv izazov Eugenu Varziću. Ne kao proročansko navješće užasa, ne kao apoteoski priklon glorifikaciji ružnog, već samo kao likovni izazov. Pa tako nova slagalica Eugena Varzića u konačnici rezultira zanimljivim i intrigantnim ciklusom. I kada se radi o “gomilastom” slaganju boca koje tvore imponentnu skulptoralnu formu organičko - apstraktne poetike, ekspresivnog govora . I kada se radi o dijagonalno vezanim strukturama podne ili slobodnolebdeće skulpture, i kada autor gradi odlične nizove - frizove, iznimno efektnih reljefa, odličnih za inetgralan zidni obuhvat prostora. To što sve zrači art brutovskom sirovošću i surovošću, prednost je ove izložbe, koja spontano i sasvim argumentirano iskazuje osjećaj prema zastrašujućim razmjerima zagađenosti realnosti. A svoj stav, osoban i likovni, autor iznosi nekonvencionalnim načinom. Nekonvencionalnim materijalom. Nekonvencionalnim postupkom, ne zatomljujući nikada svekoliku banalnost i grubost /s/tvarnosti. Njegov autorski otklon, kao contradictio in adjecto, u estetici je ružnog. Trash kao Art Eugena Varzića. Gorka Ostojić Cvajner + Bitan stilsko-formalni iskorak u Trashart U Maloj galeriji porečkoga Otvorenog učilišta Eugena Varzić izložio je desetak trodimezionalnih ilustracija, skulptura, frizova i reljefa skupnim imenom nazvanih Trashart ( umjetnost smeća ).Pred valikim brojem zainteresiranih gledatelja izložbu je, počtkom tjedna nadahnuto otvorila Gorka Ostojić Cvajner.Za ovu prezentaciju viđenoga i snažno doživljena art brutovskog vizualnog identiteta ovakvog nepoznatog Varzića istinski opisno deklarira Steinbergiv citat; »Ništa nije izgledno tako privlačno kao postati što moguće brže udovcem samoga sebe». Naime, suptilni i brižljivi slikar gotovo renesansnih odjeka crvenih i zlatnih baršunastih preljeva s biranim tragovima reljefnih aplikacija naglo se laća odbačenih plastičnih boca svkodnevne potrošnje koje su ljetos zatrpale njegov atelier.Preformira ih ljepljenjem i bojanjem u objekte skulpturalnih formi ingeniozno organizirajući jednu sceničnu prostorno svjetlosnu plastiku.Te tvorbe zrače dopadljivim vizualnim subjektivitetom i novoimpostiranim identitetom vrlo prihvatljivu korpusa efektne razložnosti. Varzić obogaćuje tako pluralističku pozornicu likovne sredine predano i snalažljivo pokazujući naličje banalnih artefakata koji realno dosežu vrijednost visokih kriterija, daleko od ružne sirovosti svakodnevnog potrošnoga materijala.Izlošci izmiču jednodimenzijskoj klasifikaciji i zaokruženi posjeduju kodove koji se mogu dešifrirati , otvoriti vehementno i dojmljivo prema novome i začudnom .Maštovito preispituje vulgarne terete svakodnevice potrošačkoga društva koje preobličuje u šifre intrigantnih preobrazbi. Njegovi kvazi aktovi, ograde, kompozicije...žilavo opstoje i postoje, namećući se i likovno zadovoljavaju ludističkom igrom neke potpuno neočekivane poetike.Iako u trasiranoj putanji tkivo izložbe apsolutno je individualni prinos Varzićevih nemira, kretanja, traženja i uspjelih transfiguracija.Razvrgnuti i preoblikovani otpad postaje elementom zaigranoga utemeljenja lucidnoga, invencijskog novuma.Zanjihani, crno mat obojani oblici, ludistički svrhovito nazoče unutar lapidarne, pak i minimalističe oblikovnosti.Zaokuplja nas, jer je teatralizirana s mjerom i ukusom umjetnika, ravnotežom i prostudiranom sintezom eksperimenta.Duhovit je i uspješan taj novi Varzić.Možda se i šeretski smije, ali nikada ne rasplinjuje u dosjetke ispraznih oporosti ni vulgarnosti. Dopada mi se u konkretizaciji bitnoga stilsko-formalnoga iskoraka, u diamičnosti snage pretvorbe koja uspostavlja njegovu karakterističnu dekorativnost, sada novog medija, na drugačiji način.Apsolutno je poželjan u nonšalantnome stavu generacije koja je odustala od uzvišenih načela, ali se nije srozala niti izgubila u intelektualnoj ironiji. Tom plasticitetu nije bita niti primaran osnovni sirovinski korpus već isključivo intervencija.Iz ružnog i prljavog pačeta nastaje labudovski prihvatljiva nekonvencionalnost kojom se danas, u današnjici degutantnih riješenja, elegantno uspostavlja sofisticirani artizam vrijedne konačnice alternacijskih izazova. Branko Mrkušić  "SLIKE IZ ABLONA" ABLON   Izložba i ciklus nose naziv dijela Pariza u kojem je Eugen Varzić 2005. godine duže vrijeme radno boravio s obitelji. Taj osobito plodan dio njegova života izrodio je seriju vrlo osebujnu, u nastavku opusa kojeg stvara od devedesetih. Ovom prilikom, međutim, jasan je zaokret u temama koje njegovoj umjetnosti daju značajnu notu osobnosti i pojačavaju izričaj tehnika s istraživanjima koje je autor produbljuje još od vremena studija. Njegov popartistički pristup usvajanja i obrade svakodnevnog, obuhvaća urbani okoliš s materijalima, atmosferama i dojmovima što uspješno oslikavaju okruženje svakodnevlja.   Njegov je rakurs okruženja kroz stalan i temeljit rad, slojevito unošen u slikarstvo, skulpturu i film, vrsnoćom tehničkog postupka, uzimajući u obzir različite materijale, ali koristeći klasični slikarski postupak s citatom spomeničkog, povijesnoumjetničkog, kolorita što se nameće zamjedbi dubljih poznavatelja grada. U tom je smislu, jasnim analogijama i prizivanjima u vizualno sjećanje značajnih ostvarenja moderne i moderniteta, svojski stvarao tematike koje se iščitavaju kao estetski i etički angažman. Eugen Varzić spada u sam vrh riječko-istarske umejtničke scene prepoznatljivošću, vrsnoćom i dosegom svojeg djela, čiji tijek stvaranja i nastajanja dobiva elemente zanimljivih zaokruženosti. U posebno darovitoj porečkoj generaciji, ali i krugu istarskih umjetnika, nameće se svojim kontinuiranim prinosima što uz osoben likovni diskurs vremenito unose ideju vizionarstva.   U tom smislu treba čitati i ciklus Ablon, kao zaokret, introspekciju iz koje tradicionalna Eugenova tehnika produbljeno u obiteljskoj tematici prinosi portretima čija percepcija zaziva svevremenost. Slojevitost supraponiranja u slikanju lica i prihvatljivost pastozne ispune čija se reljefnost u jarkom crvenilu duboku usjeca u zamjedbu. Ovakovim je radom, umjetnik dodatno podigao razinu svoje prepoznatljivosti, a vrsnoćom likovnog recikliranja sadašnjosti, nameće se kao jedna od ključnih figura suvremenog slikarstva izvan gradskih i regionalnih granica. Marino Baldini ENFER EN PARADIS Slikarstvo našeg večerašnjeg gosta, Eugena Varzića,moram priznati slijedi apolonijski ideal ideje savršenog svijeta. Pred svakim umjetnikom, pa i pred Varzićem nalazi se problem nastavljanja umjetničke sadašnjosti ili referiranja prema poznatoj i već ostvarenoj umjetnosti.Varzićevo slikarstvo otkriva taj fundament i otkriva strast nastavljanja antičkog projekta koji je dio europskog projekta, koji postoji već više od dvije tisuće godina. Antika ili kasnija renesansa stvarale su i stvaraju perspektivu koja je bila pokretačem strasti i sudbina mnogih slikara zbog nasljeđa koje je nezaobilazno. U današnjem vremenu kada mnogi umjetnici prihvaćaju egzil i azil negacije i kada se neprestano govori o eshatologiji koja je naglašeno prisutna kroz neprestano zagovaranje, diskontinuitete i smrt oblika u suvremenoj umjetnosti, Varzićeva naglašena sklonost figuraciji i slikarskim postupcima ukazuje na svoje ishodište – na uzore klasičnog slikarstva.Postmoderna u svojoj demokratičnosti i upadljivom izostavljanju glavne matice, jer kako kaže Budillard - sve istovrmeno može biti i retro i suvremeno - omogućila je vraćanje i klasičnim figurativnim obrasicma i to u vremenu koje se doživljava kao stoljeće apstrakcije ili kraja slikarstva pa i umjetnosti same. Varzić kao slikar mlađe generacije zasigurno je manje sklon teorijskim spekulacijama i o tome što danas slikarstvo treba biti ili ne biti , a više je vođen umjetničkim erosom dakle emocijom - osobnom umjetničkom strašću.Njegov svijet čvršće je građe i omeđen je jasnim granicama.Tradicija za njega nije nešto što poziva na obračun već povod za novi nastavak za novo poglavlje.Interes za tijelo, portret, odavno je prestao je biti pravilom, a više je postao ekscesom ili bizarnošću u našoj suveremenoj umjetnosti.Varzićevo slikarstvo upravo od tjela i lika živi. likovni postupci koje primjenjuje, kombiniranje tehnika , neobični slikarski formati, dvojstvo slike-reljefa iskoraci su kojima se proširuje okvir medija u neobičnu sintezu novih značenja poznatih znakova i simbola. Protagonisti njegovih radova mogu biti anonimna lica ili čak Picasso, pariški trgovi i parkovi, citati klasičnog slikarstva ili kakav fotografski predložak novinska fotografija naglašenog rastera, ali za temu svojih platana varzić uzima i njegov najintimniji obiteljski krug – tu su i njegova supruga i djeca. Slikarstvo Eugena Varzića vedro je i optimistično neopterećeno patetičnom retorikom i sumornim porukama .ovo je slikarstvo koje ne haje za trendovske i ine ideološke i zaoštrene napetosti koje poznaje umjetnost danas. Branimir Pešut Predgovor kataloga izložbe ENFER EN PARADIS Eugena Varzića već odavno prepoznaje kritika lokalne i šire umjetničke scene. Radi se o stvaraocu koji je počeo izlagati devedesetih godina, još za studija u Rijeci, a već je od početka, osim slikarskog, stao pokazivati grafički, skulptorski, dizajnerski, te talent povezan uz suvremene medije (video, televiziju, film), te razne asamblaže različitih postupaka na tragu umjetničkih avangardi izvedene posljednjih godina.  Još prije osnivanja Hermetskog kromatizma, međunarodnog umjetničkog pokreta kojem je suosnivač od kraja 1999., zadužio je sredinu u kojoj živi i radi djelima jasnog talenta koja zadiru u temelje likovnosti dvadesetog stoljeća elaborirajući znano prema novim dosezima. Njegova interpretacija klasika predratne i poslijeratne likovne scene Amerike i Europe, proširila se zadnjih godina u interes prema svakidašnjem, seriji, građenju ciklusa novom slikom s uporištem u popartističkim i osobnim inovacijama. Kao autor postkonceptualnih tendencija procesualna tijeka, Varzić je svoj zaokret djelomice u pojmu nove hrvatske slike približio temi intimizma čitljivog kroz tematiku najbližih osoba, posebno članova obitelji. Tehnički, radi se o djelima znatnih dimenzija, ispunjenih bojom, reljefom, grafitirnjem i čitavom serijom drugih postupaka. Kao vrstan poznavatelj povijesnog i slikarstva moderniteta, te suvremenih umjetničkih medija, Eugen ne bježi od citata, te nanovo potvrđuje svoje proročke nastupe koji ga prate još od početka, posebno u porečkim izlaganjima palače  (Galerije) Zuccato. U ovoj se prigodi autor predstavlja u dvije cjeline. Prvu zauzimaju radovi nastali do ove godine, kroz koje se jasno razabire njegov put prema produbljenoj zamjedbi i umjetničkoj interpretaciji. S odnjegovanom brigom za detalj i u najvećim kompozicijama nastao je ovogodišnji ciklus s likovima njegove najuže obitelji, fenomenoloških i profiliranih pojavnosti čija serija predstavlja prepoznatljiv odmak prema novom umjetničkom dosegu. U novoj seriji radova istaknutog rukopisa što u slikarstvu zadnjih godina razvija Eugen Varzić, posebno od ciklusa Ablon koji je nastao u Parizu, najnoviji niz djela potvrđuje njegov doseg i status na likovnoj sceni. Prije svega kroz jasnu manifestaciju figurativnog koja u sebi objedinjava postupke i izričajne elemente značajnih pokreta od novovjekih stilova do avangardi i postavangardi, a nakon toga ustrajanjem u značenju kojeg njegova pojava ima na istarsko-riječkoj i široj umjetničkoj sceni, gdje personalizirano uz stalne prinose kontinuirane vrijednosti dokazuje svoj umjetnički izbor. Također su u ovoj prilici umjetnikovi argumenti potpuno jasni. Radi se u figurativnoj likovnosti poosobljene interpretacije, u kojoj je motiv, njegovo citiranje ili ponavljanje, samo osnova tehničkim, procesualnim i sinergičkim postupcima čija nas morfologija površine i boje, geometrija kompozicije ili grafizmi mikrocjelina, uvode prema sinestetičkim ugođajima. Eugen Varzić je i u novom ciklusu postigao uspješan asamblaž svojih intimističkih nastojanja u slikarstvu, koje ne samo da objedinjava različite umjetničko stilske postupke, već se u svojem razvoju od elaboracija djela stvaralačkih genija novijeg slikarstva, obrušava prema iznalaženju Varzićevih novih solucija koje su postale sastavnim dijelom njegova prepoznatljivog umjetničkog rukopisa. Marino Baldini